Razlog tome mogao bi se pronaći u kasnijoj talijanizaciji, jer je Krk posljednji pao u ruke Venecije. Prije smrti govor Antonija Udine Burbura proučili su i zabilježili renomirani lingvisti Matteo Giulio Bartoli i Antonio Ive.

Jedan od rijetkih tragova tog izumrlog jezika skriven je u skromnoj uličici u kojoj je svoje sjedište, u okrilju krčke starogradske jezgre, pronašao Interpretacijski centar pomorske baštine otoka Krka, a koja se nekada zvala Maura kal. To su riječi veljotskog jezika, a znače: velika kala ili velika ulica.

Posljednji govornici dalmatskog, odnosno njegove krčke varijante – veljotskog, svoj su jezik nazivali veklisun, o čemu je svjedočio i sam Antonio Udina Burbur. Ostali otočani taj su jezik pak nazivali ćuski po ćuku, simbolu grada Krka.