Grad Krk je pored administrativnog i crkveno središte otoka Krka, odnosno sjedište Biskupije Krk kojom stoluje biskup. Već gotovo dva tisućljeća Biskupijom su pored Krka obuhvaćena i područja susjednih otoka Cresa, Lošinja, Raba, sjevernog dijela Paga te manjih otoka cresko-lošinjskog arhipelaga Unija, Suska, Ilovika te Velih i Malih Srakana.

Za Biskupiju Krk talijanski isusovac i povjesničar Daniele Farlati (1690. − 1773.) navodi da je stara koliko i kršćanstvo, a iako se ta konstatacija ne može potkrijepiti pisanim izvorima, to proizlazi iz drugih činjenica, prije svega apostolske tradicije. Naime, kršćanstvo se najprije širilo gradskim središtima gdje je osnivalo svoje prve zajednice, a već 425. godine po. Kr. (podsjetimo, 313. car Konstantin I. Veliki označio je kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu) usvojen je zakon da se po gradovima osnivaju biskupije kojima stoluju biskupi. Budući da je Krk, nastupanjem kršćanstva, već odavno imao gradska obilježja, poput mnogih drugih mediteranskih sredina stekao je uvjete da dobije biskupiju već u najranije doba kršćanstva, znatno prije seobe naroda. Arheološki nalazi svjedoče o postojanju biskupove stolne crkve – katedrale već u 5. stoljeću, iako dokumenti o osnutku Biskupije Krk nisu sačuvani. Također, o drevnosti Crkve u Krku svjedoče i već zarana razvijeni kultovi Bogorodice, apostola, sv. Ivana Krstitelja i ranokršćanskih mučenika. Zaštitnik Biskupije i grada Krka upravo je sv. Kvirin koji je mučeničkom smrću umro 305. godine, kao sisački biskup.

Prvi pisani spomen Biskupije Krk potječe iz 680. godine kada je u Rimu održan crkveni sabor (sinoda) kojem je uz istarske biskupe nazočio i krčki biskup Andrija, supotpisnik saborskih spisa. Potom se na saboru u Mantovi, 827., spominju krčki i osorski biskup, iako ne poimence, a zatim, uz ostale dalmatinske biskupe, prisustvo krčkog zabilježeno je i na crkvenom saboru u Splitu, 928. godine. Nadalje se po imenu spominje krčki biskup Vital, 990. godine. Do sada je po imenu poznato 57 krčkih biskupa.

Dr. Antun Mahnić (1897. – 1920.), kao najpoznatiji krčki biskup, osnivač je Staroslavenske akademije (Staroslavenski institut u Zagrebu njezin je današnji sljednik) i organizator Hrvatskog katoličkog pokreta. Biskupskim imenovanjem, 1897. godine, stao je u obranu crkvenoslavenskog bogoslužja i glagoljice, pokrenuvši tiskaru Kuryka i list Pučki Prijatelj. Mahnićevi posmrtni ostaci 2002. godine iz Zagreba preneseni su u krčku Katedralu, a pokrenut je i postupak njegove kanonizacije.