Baština u okolici grada Krka

Franjevački samostan na otočiću Košljunu

U srcu Puntarske drage smjestila se prava duhovna oaza – otočić Košljun. U okrilju bujne šume stoljetne crnike i crnog jasena, svoje je mjesto pronašao franjevački samostan s renesansnom crkvom i velikim klaustrom, zajedno sa srednjovjekovnom fortifikacijom, kapelom sv. Bernardina Sijenskog i ostalim otokom razasutim kapelicama, samostanskim grobljem te perivojima, vrtovima i pristaništem za brodice.

Otočić Košljun bio je naseljen još u antičko doba i tada je na njemu bio utvrđeni ljetnikovac, tako da po njemu – castellum, castellione ili castrum – otok i danas nosi ime. Od redovničkih zajednica prvi su na Košljun stigli bazilijanci, a nakon njih, najvjerojatnije, i eremiti. Od 9. stoljeća ondje djeluje glagoljaška benediktinska opatija sv. Marije, a temelji trobrodne benediktinske romaničke crkve pronađeni su ispod današnje samostanske crkve. Dolaskom franjevaca i darom Ivana VII. Frankopana i njegove kćeri Katarine, izvorna benediktinska crkva je povećana i konačno posvećena Navještenju Blažene Djevice Marije.

Izgradnja, odnosno pregradnja danas bogato opremljene crkve započela je 1486. zadužbinom od 1.000 dukata što ih je u tu svrhu ostavio Ivan VII. Frankopan, a dovršena je 1523. godine. Još 1.000 dukata ostavila je kneginja Katarina za uređenje crkvenog interijera. Ona je oporukom zahtijevala da bude pokopana u domovini svojeg oca – na Košljunu, no kako joj Venecija, kao dvostrukoj mletačkoj nevjesti, devet godina nakon smrti to nije htjela udovoljiti, na otoku je sahranjena tek 1529. godine. Pokraj Katarininog groba još je jedna nadgrobna ploča bez imena s prikazom sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika njezinog oca, pa se postavlja pitanje – nije li možda i Ivan VII., kao posljednji Frankopan koji je vladao Krkom, potajice, uz svoju kćer, bio sahranjen baš na Košljunu?

Posebnu pozornost u crkvenom interijeru privlači monumentalno platno Posljednji sud talijanskog slikara Francesca Ughetta iz 1653. godine – najveća uljana pomična slika u Hrvatskoj (420 x 790 cm) s prikazom raja, čistilišta i pakla te poliptih glavnog oltara venecijanskog majstora Girolama da Santacroce iz 1535. godine. Poliptih čini šest većih ulja na platnu i šest minijatura izvedenih temperom na drvu. U središtu je slika koja utjelovljuje franjevačku disputu o Marijinom uznesenju. S lijeve strane te slike su sv. Katarina, sv. Kvirin – zaštitnik grada Krka i sv. Ivan Krstitelj, a s desne strane sv. Josip, sv. Jeronim i sv. Elizabeta (ili sv. Klara Asiška). Nad njima je prikazano Navještenje, a ispod njih minijaturne slike s prizorima iz Marijinog života.

Dijelom samostanskog kompleksa, također, su arheološka, sakralna, etnografska i prirodoslovna zbirka te knjižnica s više od 30.000 naslova među kojima je i stotinjak inkunabula. U arheološkoj zbirci, uz ostale vrijedne artefakte, mogu se razgledati brojni kameni spomenici, među kojima se posebice ističu liburnijski (predromanski) nadgrobni spomenici – cipusi, pronađeni na Košljunu i u Krku, kolekcija predmeta iz helenističko-ranoantičke nekropole pronađenih na posjedu Šinigoj u Krku te prikupljeni ulomci antičkih opeka, keramike te zbirka amfora podrijetlom s Košljuna i okolnog priobalja. Sakralnom zbirkom, smještenom u kapeli sv. Bernardina Sijenskog, predstavljeni su liturgijski predmeti iz vremena gotike, renesanse i baroka te vrijedan triptih za kojeg se smatra da potječe iz radionice slavnog slikara Bartolomea Vivarinija (koji je djelovao na prijelazu gotike u renesansu), dok etnografska zbirka, uz popularne numizmatičke artefakte, otkriva i bogatstvo otočnih narodnih nošnji. Prirodoslovna zbirka donosi kolekciju minerala, koralja, spužvi i fosila, ali i upoznaje s radom fra Berarda Barčića koji je pomno istraživao biljni svijet otoka Košljuna koristeći se suvremenim florističkim i biljnosociološkim metodama. Uz to prikazane su i neke zanimljive prirodne pojave, ptice, ribe i biljke ovoga otoka.

Crkvica sv. Dunata kraj Kornića

Na predjelu Dunat, pred ulazom u naselje Kornić, smještena je romanička crkvica sv. Dunata, datirana u drugu polovicu 12. stoljeća. Građena je u predromaničkom slogu u obliku trihore, odnosno trolista s kupolom. Izvana je bila obložena klesanim kamenom što je u ostacima vidljivo još u donjem dijelu. Središnji, kružni prostor crkvenog interijera presvođen je kupolom koja doseže visinu od devet metara. To zanimljivo kameno zdanje izgradila je zadarska (graditeljsko-klesarska) radionica odgovorna za prvotnu, benediktinsku crkvu na obližnjem otočiću Košljunu.

O crkvici sv. Dunata nema arhivskih podataka sve do 1565. godine. U vizitaciji biskupa Petra Bemba svjedoci izjavljuju da je o zdanju brinuo biskup Donat a Turre na prijelazu iz 15. u 16. stoljeća. Nedugo zatim crkvica je prepuštena propadanju. Kako početkom 20. stoljeća više nije imala pravi ulaz, 1914. godine je restaurirana. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, stradala je prilikom eksplozije koja je zahvatila zgradu u njezinoj neposrednoj blizini. Tada je teško oštećena, ostavši bez dijela kupole. Restaurirana je 1948. godine i vraćena u prvobitno stanje. Nakon 400 godina, 1996., ponovo je privedena liturgijskoj funkciji.

Župna crkva sv. Jakova apostola u Korniću

Sadašnja župna crkva sv. Jakova apostola, druga je istoimena mjesna crkva. Njezina izgradnja započela je 1864. godine nakon što je starija crkva postala premalena zbog naglog širenja Kornića i pripadajućih mu sela. Dovršena je 1865. godine u središtu naselja, na cesti koja od Lakmartina vodi do Dunata, a godinu dana kasnije posvetio ju je krčki biskup Ivan Vitezić, i to na sam blagdan sv. Jakova – Jakovlju. Crkva je jednobrodna sa zvonikom na preslicu iznad pročelja i dva zvona. U njezinom interijeru, skladni trijumfalni luk nadsvođuje prilaz svetištu koje je od ostatka crkvenog korpusa podignuto na dvije stepenice. Crkva ima glavni i dva bočna oltara, s time da je glavni barem djelomično prenesen iz starije crkve. Oltarna pala, rad nepoznatog majstora prikazuje Bogorodicu s djetetom, sv. Jakovom apostolom, sv. Silvestrom papom i sv. Antunom Padovanskim. Odnedavno, ovom je crkvom označena završnica krčke Camino rute koja započinje u gradu Krku, tj. krčkoj Katedrali, a obilazak otoka dijeli u sedam hodočasničkih poglavlja, točnije sedam dana koliko je potrebno da se istinski doživi otočna povijesna, kulturna, a posebice sakralna baština.

Franjevački samostan i crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Glavotoku

Pitoreskno mjesto Glavotok prvi se put, krajem 13. stoljeća, spominje kao ljetnikovac s kapelom knezova Krčkih. Tu je kapelu sv. Marije s okolnim zemljištem knez Ivan VII. Frankopan, 1445. godine, predao franjevcima trećoredcima, nakon čega je uz kapelu započela izgradnja samostana. Ona je nastavljena nakon što je spomenuti Krčki knez najprije otpustio trećoredce, zatim doveo plavline – predstavnike reda sv. Pavla pustinjaka iz Primorja, pa iznova (nakon što mu pavlini nisu pomogli u borbi s Blažem Mađarom), 1480. godine, pozvao trećoredce. Nedugo zatim, već 1507. godine, započela je izgradnja današnje crkve posvećene Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije sa stilskim obilježjima renesanse i baroka, dok je prijašnja prenamijenjena u sakristiju. Tada je povećan i samostan. No kako je njegovo pročelje izvorno bilo na samoj obali, zbog problema koje uzrokuje djelovanje vlage i soli, 1879. godine, povučeno je od obalne linije. U povišenom crkvenom svetištu nalazi se glavni mramorni oltar za kojeg se vjeruje da potječe iz benediktinske opatije sv. Nikole u Omišlju, i koji nosi tri slike: Bogorodicu s djetetom u središtu te sv. Franju Asiškog s jedne i sv. Bonaventuru s druge strane. Taj je poliptih dugo slovio kao djelo Girolama da Santacroce da bi novija istraživanja pokazala kako je riječ o radu Marca Vecellia.

Franjevački samostan u Glavotoku smatra se oazom kulture i pismenosti, kao i mjestom djelovanja redovnika glagoljaša, s brojnim do danas sačuvanim glagoljskim natpisima i rukopisima. Ondje je, također, u drugoj polovici 19. stoljeća, djelovala i prva otočna tiskara, a koju je za vrijeme svog kratkog boravka u Glavotoku, između 1871. i 1875. godine, utemeljio Dragutin Parčić, rodom iz Vrbnika. Tiskara je nosila ime Serafimski tisak.

Crkvica sv. Krševana

Kamena crkvica sv. Krševana nalazi se iznad uvale Čavlena, blizu naselja Milohnići, a sagrađena je u drugoj polovici 12. stoljeća. Karakterizira je tlocrt nepravilnog trolista s četvrtastim ulaznim prostorom, središte presvođeno kupolom i križno oblikovani prozorski otvori. Unatoč skromnim dimenzijama djeluje monumentalno, posebice interijer, što je primijetio i akademik Branko Fučić napisavši: … malena je kao igračka, a monumentalna kao katedrala…

Crkva je podignuta na ostacima antičke rustične vile, a zadarski utjecaj, kao i u slučaju crkvice sv. Dunata, pored titulara potvrđuje i prisustvo zadarske radionice koja je romanička rješenja prenosila čitavim otokom.

Crkvica je 1488. godine pripadala benediktinskom samostanu sv. Mihovila u Krku kojem je pripadala današnja crkva Gospe od Zdravlja, da bi se kasnije o njoj brinula krčka plemićka obitelj Adrario, a potom i franjevci konventualci, tj. njihovi sljedbenici trećoredci.

Župna crkva sv. Mihovila arkanđela u Vrhu

Župna crkva sv. Mihovila arkanđela u Vrhu sagrađena je na mjestu starije kapele istog titulara, najvjerojatnije iz 14. stoljeća. Izgradnja nove crkve započela je 1870. godine na način da je kapela preuređena u svetište pred kojim je dograđena današnja lađa. Između 1924. i 1926. crkva je dobila sakristiju, novi oltar i kamenu ogradu svetišta, a 1963. sa svake strane svetišta dodana je još po jedna kapela. Treće proširenje, kojim je crkva poprimila današnji izgled, odvijalo se postepeno, od 1994. do 2003. godine kada je sagrađen i zvonik.

Poseban ugođaj crkvenom interijeru daju koloristički intrigantne kompozicije akademskog slikara Mate Ljubičića čiji se monumentalni lik Uskrslog Krista uzdiže nad oltarnim prostorom, dok su motivi Križnog puta i otajstva krunice s likovima hrvatskih svetaca i blaženika izloženi na bočnim zidovima.

Kaštel Salatići ispod istoimenog naselja

U zaleđu grada Krka, ispod naselja Salatići, smjestila se impresivna kamena građevina gotovo u cijelosti obrasla bršljanom koja dominira prirodom – tzv. Kaštel Salitići.

Pretpostavlja se da je to bilo ladanjsko zdanje kakve krčke plemićke obitelji koja je ondje provodila svoje slobodno vrijeme. Navodi se da je sagrađen u 15., iako se prvi put spominje tek u 19. stoljeću. Na imanju su ruševine dvaju objekata. Ostaci većeg zasigurno su pripadali ladanjskoj vili, dok je manji bio namijenjen poljoprivredi. Kraj zdanja je bunar, i danas pun vode.

Crkva sv. Fuske na moru podno naselja Pinezići

Podno Pinezića, nadomak uvale Sv. Fuske, smještena je pitoreskna crkva sv. Fuska na moru koja se u Vatikanskim arhivima prvi put spominje još 1338. godine. Crkva je jednobrodna s pravokutnom apsidom i jednostavnim oltarom. Pred crkvom je dograđena prostrana loža, a nad pročeljem zvonik na preslicu s jednim zvonom.

Prilikom sanacije, ispod crkve otkriveni su dijelovi rimskog zida, opeke, crijepova i amfora pa se pretpostavlja da je na njezinom mjestu u rimsko doba stajala villa rustica, pomorska straža ili kakvo slično zdanje.

Crkva sv. Fuska na moru okupljalištem vjernika šireg područja bila je sve do preseljenja sjedišta župe u naselje Linardići, gdje je 1909., nakon blagoslova biskupa Antuna Mahnića, u funkciju stavljena nova crkva istog titulara.

Poljički zvonik

Zvonik župne crkve sv. Kuzme i Damjana u Poljicima svojom arhitekturom sigurno je postao prepoznatljivim znakom ovog mjesta. Smješten je nasuprot glavnog ulaza u spomenutu crkvu, a sagrađen je od lijepo klesanog kamena. Kvadratnog je tlocrta, s time da vijenci – istaknuti rubovi dijele pročelje sa svih strana zvonika na četiri nejednaka kata koji završavaju oktogonalnom piramidom. Posljednji, četvrti kat, sa svih je strana, prošupljen biforama – dvodijelnim otvorima.

Zvonik je, kao što stoji na latinskom natpisu ugrađenom nad vrata, sagrađen 1768. godine u vrijeme mletačkog providura Alojzija Moceniga, a graditelj mu je bio Dominik Regini.